3,5 od 5- 3.92 Ocjena zajednice
- 13 Ocijenio album
- 5 Dao je 5/5
Mo ’novac, mo’ problemi i mo ’popularnost, mo’ nadzor. S obzirom na to da ima dva uzastopna albuma za prodaju dijamanata, Eminem to zna bolje od svih. Prvi su se ljudi žalili da je svoje šokantne šale previše odnio na LP-u The Marshall Mathers. Tada su zacvilili kad ih je napustio zbog ozbiljnijeg tona Eminem Show. Sad se većim dijelom vratio svojim Slim Shady načinima - koje su ljudi tražili - i žale se što nije dovoljno ozbiljno. Neke dobijete, neke izgubite.
Ljudi će pronaći puno razloga za mržnju Eminema; petnaestogodišnjak snima s rasnim psovkama, glas mu je iritantan, ne vole njegove ritmove, previše se bunca o Kimu, ima ogromnu pop publiku, singlovi su sirasti itd. Neke su pritužbe razumljive, druge nisu. Bez obzira na to, dopustiti da vam bilo koja od ovih stvari stane na put prepoznati da je nevjerojatan emcee, čisto je mržnja. Njegova igra riječi, struktura rime, protok i ritam mogu zasmetati umom. Što se tiče vještina, vrlo malo ih se može uspoređivati. Ikad. Ali ne prevede se uvijek u stvaranje najbolje glazbe. Bis je primjer za to.
Krenimo ipak s dobrim stvarima. Ovaj LP ima svoje trenutke, posebno u prednjoj polovici. Otvara lijepu pjesmu u filmu Evil Deeds i nastavlja s ubojstvom Never Enough zajedno s 50 (koji zvuči najbolje od njegovog debija). Emov ritam za Yellow Brick Road je blještav, ali dovoljno dobar da prenese njegovo besprijekorno pripovijedanje zloglasne vrpce. Poput vojnika igračaka ovdje je među njegovim najboljim radovima, od njegove produkcije (zajedno s uzorkom Martike), do njegovog dojmljivog prepričavanja, procjene i zaključka govedine Benzino i Murder Inc. Pretvara se u političku i otvoreno se šiba na Busha na Moshu (zasigurno će izazvati neke posljedice od političara s obzirom na njegovu vidljivost). Nažalost, odavde je sve nizbrdo.
Obavezna Kim-ova udarna sjednica ovdje je s Pukeom. Ne samo da mu nedostaje zli genij Bonnie & Clyde ’97 i Kill You, već je užasno iritantan u izvršenju unatoč uzorku bubnja ubojice Queen. Moj prvi singl također pati, ali iz suprotnog razloga. Ovaj put je ritam taj koji ubija njegovu isporuku bez daha. Dre, koji se oglasi s 8 otkucaja, nudi zlokobnu selekciju s Rain Manom dok ga Em vraća natrag u svoj Slim, prilično ću reći bilo što Shady days. Djeluje u prvom stihu; vi me smatrate uvredljivim, ja vas smatram uvredljivim / zbog toga što me smatrate uvredljivim / dakle, ako bih trebao podvući crtu bilo kakve ograde / ako da, u kojoj mjeri ako bih uopće trebao ići / jer postaje skupo / biti s druge strane sudnica u defenzivi / kažu da nanosim opsežno / psihološko oštećenje živca mozgu kad se potrudim / ovoliko o trošku ljudi / kažem da ste svi previše prokleto osjetljivi da je to cenzura i / dolje bogohulno / završimo ovo sranje sada jer ja to neću podnijeti / i Christopher Reeves neće sjediti za ovo. Ali jedina stvar koja je manje smiješna od drugog stiha je sljedeća pjesma, Big Weenie. Mislim da mu trebaju lijekovi za pisanje smiješnih sranja, jer većina ovoga nije. Ass Like That bit će pjesma koju volite ili mrzite. Bez obzira na slučaj, sigurno je nadrealno čuti ga kako cijelu pjesmu repcira kao onu marionetu Triumph s MTV-a. Zatim naravno tu je Just Lose It, daleko najgora pjesma koju su Eminem ili Dr. Dre ikad napravili. Čini se stvarno kao da im je ovdje bio cilj napraviti najgoru moguću pjesmu. Interludij koji vodi u njega prokleto je smiješan.
Na kraju stvari postaju malo bolje, Mockingbird je još jedna pjesma za Hailie koja se najviše ističe po besprijekornoj isporuci. Isto se može reći i za Ludo zaljubljene dok Em osvetno provlači njegove stihove. Najbolje bi moglo biti posljednje, dok se Dre i 50 pridružuju Em-u za naslovnu pjesmu i sigurnu hit pjesmu.
Sve u svemu, album je nesumnjivo Emino najgore glavno solo izdanje. Proizvodnja je solidna, ali nespektakularna, a kuke su uglavnom iritantne. Em ne uspijeva pronaći odgovarajući balans za svoju mješavinu ozbiljnih i glupih tema, više nego vjerojatno jer većina njegovih napora u humoru iznenađujuće nije smiješna. Uvijek sam se znao glasno smijati njegovim ludim rimama, a ovdje nije bilo puno toga što je dobilo i osmijeh. Ovakav izvrstan igrač ne bi trebao praviti album ovako prosječno.
